RELAKSACIJA
"Prvo treba shvatiti prirodu aktivnosti i njene skrivene struje, inače je nemoguće da se opustite. Čak i ako želite da se opustite, to će biti nemoguće ako niste uočili, posmatrali, ostvarili prirodu vaše aktivnosti - jer aktivnost nije običan fenomen.
Mnogi ljudi bi voleli da se opuste ali se ne mogu opustiti. Relaksacija je nalik cvetanju: vi to ne možete prisiljavati. Vi treba da shvatite čitav taj fenomen – zašto ste tako aktivni, čemu toliko bavljenje aktivnošću, zašto ste opsednuti time.
Zapamtite dve reči: jedna je akcija, druga je aktivnost. Akcija nije aktivnost; aktivnost nije akcija. Njihove prirode su dijametralno suprotne. Akcija je onda kada situacija zahteva, vi tada delujete, vi odgovarate. Aktivnost je onda kada situacija to ne nalaže, to nije odgovor; vi ste veoma nemirni, i situacija je samo izgovor da budete aktivni.
Akcija dolazi od smirenog uma – to je najljepša stvar na svetu. Aktivnost dolazi od nemirnog uma – to je nešto najružnije. Djelujte snažnije, i neka aktivnost otpadne sama od sebe. Ubrzo će se preobražaj dogoditi. Za to je potrebno vreme, treba sazrevanje, ali ne treba žuriti, takođe.
Sada razumete što znači relaksacija. To znači da nemate unutar sebe poriv za aktivnošću. Relaksacija ne znači da ležite nalik mrtvom čovjeku; a vi ne možete ležati kao mrtav, vi se samo možete pretvarati. Kako možete ležati kao mrtav? Vi ste živi; vi se samo možete pretvarati. Relaksacija dolazi samo onda kada u vama nema impulsa za aktivnošću; energija je unutar vas, ona se nigdje ne kreće. Ako se određena situacija ukaže, vi ćete djelovati, i to je sve, ali nećete tražiti neki izgovor za taj čin. Vi ste opušteni unutar sebe. Relaksacija znači da budete u svom domu. Relaksacija nije samo tjelesna stvar, ona nije umna, ona je stvar vašeg čitavog bića.
Vi ste previše aktivni; i naravno, umorni, istrošeni, iscrpljeni, umrtvljeni. Životna energija se ne kreće unutar vas. Postoje samo blokade, blokade i samo blokade. I uvijek kada nešto radite, vi to radite u ludilu. Naravno, stoga se ukazuje potreba za opuštanjem. Zbog toga se svakog mjeseca objavi mnogo knjiga o relaksaciji ali ja još nisam video neku osobu koja se opustila čitajući knjige o relaksaciji. Ona je postala još grozničavija jer je sada čitav njen aktivni život ostao netaknut. U njoj postoji opsesija za djelovanjem, bolest je prisutna, a ona nastoji da se pretvara da je opuštena i da može mirno da leži. Čitava je zbrka unutar nje, vulkan je spreman da eksplodira, a ona se opušta, sledi instrukcije iz knjige: “Kako se opustiti.”
Ne postoji knjiga koja vam može pomoći da se opustite – sve dok ne pročitate vaše unutrašnje biće, a potom opuštanje neće biti moranje. Opuštanje je neprisutnost aktivnosti, ali ne i akcije. Stoga ne činite ništa! Nisu potrebni joga položaji, nisu potrebna izvijanja i istezanja tijela. “Ne činite ništa!”, samo je potrebno odsustvo aktivnosti. A kako će ono doći? To će doći razumevanjem.
Razumevanje je jedina metoda. Shvatite vaše aktivnosti, i onda, iznenada, usred neke aktivnosti, ako postanete toga svesni, to će prestati. Ako budete postali toga svjesni, zašto biste to radili, to će prestati. A taj prestanak aktivnosti je ono što Tilopa misli. Opuštanje znači da je ovaj trenutak više nego dovoljan, više nego što ste tražili i očekivali. Ništa ne treba pitati, to je više nego dovoljno, više nego što možete poželjeti. Tada energija više nikada neće odlaziti negdje drugo. To će postati mirno jezerce. Vi ćete nestati u svojoj energiji. Ovaj trenutak je opuštanje. Opuštanje nije ni iz tijela ni iz uma, opuštanje proističe iz cjeline. Zato probuđeni govore: „Postanite lišeni želja“ jer oni znaju da se ne možete opustiti ukoliko postoje želje.
Za relaksaciju nije potreban određeni položaj; relaksacija je potpuna transformacija vaše energije."
Osho
Zaista impresivno!
U odrđenim trenucima sam osetio dobrobit ovakvog vida "ne misli". Posmatrati druge ljude kako brinu zbog stvari koje nisu njihove i koje nikada nisu bile, samo što umisliše i behu naučeni da je to tako kako je.
Valjalo bi kada bi čovek mogao da ostane u takvom stanju trajno, ali društvo i ljudi sa kojima se sreće će to novo stanje osuđivati. Ali, bolje mir u sebi, nego mir sa drugima na konto svog nemira.
Psovke su zaista ružna navika odraslih. Potom, kada deca čuju te psovke, bilo od roditelja ili nekog drugog počinju da ih ponavljaju. Deca obožavaju da ponavljaju stvari koje su izrečene sa nekom emocijom, pa tako i psovke koje se izgovaraju zbog toga što smo besni, ljuti ili nam nešto ne ide.
I onda se mi ljutimo na našu decu kako psuju, apsolutno neopravdano, jer oni pojma nemaju šta to znači samo im je zanimljiva naša reakcija.
Ljutio sam se jedno vreme, jer sam mislio da je moj sin psovke "pokupio" od moje supruge i njenih (možda je i tačno, ali još jedna zabluda).
Bio je jedan petak, otišao sam po mog sina u vrtić, seli smo u kola i krenuli ka kući. Sinula mi je ideja da pokušam da napravim jedan mali dogovor sa mojim sinom, da narednih pet minuta obojica psujemo iz sve snage. Dogovorili smo se i počeli. Jednu on, jednu ja. Moram priznati da mi je veoma prijalo, jer smo se obojica smejali i psovali kao dva kočijaša. U jednom momentu sam žestoko opsovao, a sin me je pitao: "Tata, jel* da to nije zapravo?" Shvatih da se tek, tek uplašio i rekao sam mu da naravno da nije zapravo.
Odbrojavao sam minute i rekao mu da je dosta pošto je prošlo pet minuta. Gotovo je rekoh mu, ali je on insistirao da opsuje još jednom na način kako samo on ume (preslatko), ali mu nisam dozvolio.
Narednih sedam dana ga nisam čuo da psuje, ili možda nisam obratio pažnju. Stiže sledeći petak, ja odlazim po mog sina u vrtić, krećemo kolima kući i ja mu opet predložih da psujemo i opsovah prvi.
Sin od 5,5 godina mi reče: "Tata, ja više ne psujem, neću više da se igramo toga".
Deca ništa nisu kriva, a polako verujem da nismo ni mi odrasli baš toliko krivi, koliko mislimo.
:)